Priče prevodilaca o prevodu književnih dela

Piše: Mateja Panović

Pisanje knjiga nije nimalo jednostavan proces. Pored samog vremenskog perioda koji je potreban da bi se misao prenela na papir, neophodan je i umetnički duh. Svestran um koji će svojim mislima i rečima začarati čitaoce, i moć prenošenja emocija i pričanja kakvu malo ko poseduje.

Međutim, šta se dešava kada autor postane svetski poznat, a njegove misli i reči sa jednog jezika, koji ima svoju leksiku i pravila, treba prevesti na drugi jezik, sa potpuno drugačijim pravilima? Kako ispravno dočarati muke klasičnih likova svetske književnosti kao što su Julija, Ana Karenjina, Raskolnjikov ili Evgenije Onjegin koji je danas obavezna lektira srednjoškolaca? Postavlja se pitanje kako ući u srž samog jezika i probuditi ono “umetničko ja” u prevodiocu.

Da li je prosto poznavanje jezika dovoljno ili je potrebna umetnička nastrojenost? Poslušajte iskustva priznatih prevodilaca.

An Goldstajn, italijansko – engleski: Nikad nisam upoznala književnicu, ali je znam u dušu

An Goldstajn je najpoznatija kao prevodilac italijanske spisateljice Elene Ferante, i njenih dela – Napuljski romani, koji su prodati u više od milion kopija. Prevela je kompletan rad pisca Primo Levija, zarad toga je dobila članstvo Gugenhajsmkog udruženja prevodilaca.

Nisam naučila italijanski sve do 30-ih, kada sam krenula na časove sa kolegama iz kancelarije. Inspiracija za to mi je bila da pročitam Božanstvenu komediju na italijanskom, a dovukla sam sve ostale sa mnom. Oko pet godina kasnije, 1992. godine, tadašnji urednik Nju Jorkera, Bob Gotlib, dobio je rukopis na italijanskom. Bob je želeo da napiše poruku pošiljaocu, pa me je pitao da ga pročitam kako bi znao šta da kaže. Pročitala sam, i to mi se dopalo, pa sam odlučila da pokušam da ga prevedem – i Bob je objavio. Godinu dana nakon toga, neko me je zamolio da prevedem svoju prvu knjigu. Osećam se jako čudno kao dobro poznati prevodilac sada, to je bilo potpuno neočekivano za mene. Ideja da prevodilac uopšte može biti poznat mi je neverovatna.

Moj govorni italijanski nije dobar kao moj čitalački italijanski, ali ja volim jezik; zato sam ga naučila. Italijanski je lep jezik: muzički, jako izražajan. Ima mnogo toga što engleski ne može, kao što možete dodati sufiks rečima i dobiti vrlo suptilne nijanse.

Radije se držim teksta pri prevođenju. Naravno da treba da dobro zvuči na engleskom. Ali ja nisam pisac. Ne osećam se kao da stvaram nešto novo. Ja ne smatram da je moj posao da to uradim. Tokom trećeg ili četvrtog nacrta, mogu raditi bez teksta. Ali, na kraju se vratim na tekst, da se uverim da nisam otišla predaleko. Nisam radila toliko blisko sa piscima, jer je mnogo onih koje sam prevodila da više nisu na ovom svetu.

Kada je reč o radu sa Ferante, prvo sam prevela ,,Dane napuštanja’’ (o ženi koja se nađe u ,,odsustvu smisla“, kada je njen suprug ostavlja). Svi smo morali da uradimo verziju prvog poglavlja, a onda su mene izabrali. Sećam se da me roman potpuno opčinio. Tako je moćan. To je priča koju svi znamo, ali ona je učinila intenzivnijom, zanimljivijom.

Da li ću je ikada upoznati? Ne znam. Ja sam nekako izgubila interesovanje za time! Pretpostavljam da imam jak utisak jer sam pročitala njene knjige toliko puta. Imam veoma blizak odnos sa njom, iako zapravo nemam nikakav odnos sa njom. Kada toliko vremena provedeš razmišljajući o nečijim mislima, upoznaš ih na način koji možda ne bi bio moguć uživo.

Edit Grosman, špansko – engleski: Jezik mora da prenese osećaj govornika

Edit Grosman je najpoznatija po prevodima španskih umetnika, među kojima su: Mario Vargas Ljosa, Alvaro Mutis, Migel Servantes i Gabriel Garsija Markes (koji je jednom izjavio da preferira svoj rad u prevodu). Primila je brojne nagrade za svoje prevode.

Naučila sam Španski i nisam bila sigurna šta bih radila. Mislila sam da ću biti tumač ili bilo šta drugo. Ali tada sam bila na postdiplomskim studijama i mislila sam, dobro, ja ću biti književni kritičar. Svidelo mi se da pišem o knjigama. Specijalizovala sam se za špansku i latinoameričku književnost.

Zatim me je prijatelj koji je uređivao časopis zamolio da prevedem članak argentinskog pisca po imenu Macedonio Fernandez, i ja sam rekla

„Ronalde, nisam prevodilac, ja sam kritičar“,

a on je rekao:

„Edi, zovi sebe kako god hoćeš, samo uradi prokleti članak. „

Mislila sam da je sedeti kod kuće i prevoditi bilo zabavnije od igranja sa majmunima. Ne moram da se obučem da bih išla na posao. Mogu da pušim koliko hoću. To je bio savršen način da radim. I tako sam počeo da radim više i više.

Uvek prvo pročitam knjigu. Iako mi je prijatelj prevodilac rekao da nikada ne čita knjigu. I pomislila sam,

„Vau, to je poseban pristup.“

Ti potpuno stavljaš sebe u poziciju čitaoca – svaki put kada okreneš stranicu doživiš iznenađenje. Pa sam i ja pokušala i nekako mi se svidelo, iako sam bila veoma čvrsta u štampi o vrlinama prvog čitanja knjige. Ne radim mnogo istraživanja ili pripreme. Uvek sam smatrala da sve što treba da znam, pisac će mi reći.

Ne postoji bukvalan prevod – jezici su potpuno drugačiji sistemi i ne možete nametati španski engleskom i obrnuto. Ako dođe to toga da ne mogu da prevedem pasus jer ima reči koje ne mogu nigde da nađem, pitaću autora. Ako autor više nije sa nama, onda ću se potruditi da uradim kako mislim da je najbolje.

Kada čitam svoje ranije prevode, često pomislim kako bih potpuno drugačije prevela. Ali znate kako, tada sam radila najbolje što sam umela, tako da ne žalim.

Smatram da je prevod oralna vežba. Morate da budete u mogućnosti da osetite jezik originala, da čujete tonalitet, šta jezik govori o inteligenciji i klasi govornika. Morate da čujete, a onda morate da izgovorite na drugom jeziku. Sećam se glupog pitanja postavljenog Gregoriju Rabasi, prevodiocu Markesovog dela Sto godina samoće, da li je znao dovoljno španskog da ga uradi.

Gregori mu je rekao:

,,Pitali ste me pogrešno pitanje. Pravo pitanje je, da li znam dovoljno engleskog.’’

Šta vi mislite, da li se prevodiocima daje dovoljno zasluga za užitak koji pročitana prevedena knjiga može pružiti čitaocu?

Ana Todorović Radetić

Objavila Ana Todorović-Radetić. Ana je vlasnica prevodilačke agencije Libra, Prevodioci.co.rs. Diplomirani je filolog za engleski jezik i književnost. Autorka je romana „Cvetovi agave“. Višegodišnje iskustvo na projektima prevođenja.
Na Twitter-u kao @Prevodioci.

komentara

Оставите одговор на Vuki Obustavi odgovor

Zaštita: *

  • Naš posao je poseban upravo što svakim prevodom saznamo nešto novo ili pročitamo neku novu knjigu koju verovatno nikada ne bismo ni pomisli da pročitamo

  • Pročitajte knjigu o Veštini Prevođenja- „Uvod u Novi Original“. Mislim da je sjajna!

  • Prevodjenje nečijeg dela je kao pisati ga ponovo. Možda najteže i najodgovornije polje prevodjenja, naravno ukoliko se želi da prevod bude što bliži izvornom tekstu. Naravno, svedoci smo i lošeg prevodjenja, gde je prevodioac više tumač nego prevodoac, gde se prevodi po svom.
    Može oba jezika da se vladaju perektno, ali to nije garant da će se kniževno delo dobro prevesti, posebno to važi za poeziju.

    I da odgovorim na pitanje: ne, prevodiocima se vrlo retko daje zaslužena zasluga.

Kontakti

Za svaku dodatnu informaciju oko procene prevoda, roka i cene:

Prevodilačka agencija Libra

Telefon: 065 36 70 320

Mejl: prevodiocibg@gmail.com.

Preporuka za čitanje:

Sarađujmo uz našu email listu:

Prijava
Loading

Nastavimo druženje na Fejsbuku:

Da li smo opravdali vašu pažnju?

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.