Tramvaj zvani želja, Zvezdara teatar

Piše: Ana Todorović-Radetić

Svi dobri pisci imaju jednu zajedničku osobinu – njihova dela su vanvremenska. Oni pišu o suštini, o istini ljudske duše. Najčešće onim ogoljenim slojevima ljudskog bivstva, mračnim i tragičnim ponorima individue. Tenesi je majstor opisivanja baš tih dubina ljudske patnje, graničnih situacija ljudskih sukoba i mimoilaženja. Dramu je napisao savremenim jezikom, očišćenim od patetičnosti, na izgled jednostavnim dijalogom, ulazeći u egzistencijalnu srž svojih heroja i antiheroja. Zato bismo ga lako mogli nazvati arhetipskim piscem.

Prvi utisak kad su se prigušila svetla i počela predstava bila je da me toliko podseća na komad Dugo putovanje u noć, jednog od mojih omiljenih pisacaJudžina ONila. Utisak me nije napustio do kraja. Nije ni čudo – Judžin O’ Nil, Tenesi Vilijams i Artur Miler su tri velikana američke drame dvadesetog veka,  a svako od njih je doprineo da realizam zaživi u američkom teatru, opisujući junake marginalce koji na putu ka svojim idealima i snovima uvek posrću i padaju. Sreća ostaje nedostižna, čovekov napor da ostvari smisao života jalov, očaj i nemoć su jedina izvesna realnost.

Paulina Manov
Ivan Jevtovic i Paulina Manov, fotografija preuzeta sa sajta Zvezdara Teatra

Podsećanja radi, Tenesi Vilijams i Artur Miler su dobitnici Pulicerove nagrade, a Judžin O’ Nil je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1936. godine.

Komad “Tramvaj zvani želja” igra se, ali i događa na bilo kom parčetu zemljine kugle. Taj sukob erosa i tanatosa nalazi odjek na svim svetskim pozornicama, a veoma mi je drago što je ova drama zaživela i na Novoj sceni Zvezdara teatra.

Najpre, sve pohvale za režiju. Reditelj Stefan Sablić je komad uobličio u novu i nama bližu dimenziju. Od početka do kraja režija je potpuno homogena i pitka, čvrsto izgrađena i zaista izuzetno odrađena. Jedan ozbiljan pristup višeznačnoj slojevitosti dela približio je gledaocu.  Paralelno su razvijeni sukobi na dva nivoa – jedan je psihološki, unutrašnji, drugi spoljašnji, socijalni, direktni sukob protagonista.

Na sceni vidimo omanji stan Stenlija i Stele. Izgled scene vešto briše granicu upravo između tog spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta i predstavlja pravu ilustraciju egzistencije i sudbine ljudi koji tu žive. Par komada starog nameštaja, odrpani dvosed, frižider pun piva, sto spreman za poker i zavesa kojom je odvojena spavaća soba. Do tog mesta, sasvim simbolično, vozi tramvaj zvani želja. Ta nagonska želja osnova je veze ovog bračnog para, jedina spona između dva tela, ali ne i dva bića. Sa starog radija se povremeno čuje romantična muzika, ali je Stenli uporno gasi.

Glumačka ekipa je sjajno uigrana i uverljiva. Puno energije se oslobodilo na sceni –– glumci su puno dali, a publika je to prepoznala.

Jelena Djokic i Bojan Dimitrijevic
Jelena Đokić i Bojan Dimitrijević, fotografija preuzeta sa sajta Zvezdara teatra

Ivan Jevtović u ulozi Stenlija verno je preneo sirovu energiju pripadnika niže radničke klase, mačo muškarca neobuzdanih poriva. Paulina Manov u ulozi Stele, nežne i ranjive, omađijane niskim strastima svog bračnog druga, uverljivo i glumački istančano je menjala raspoloženja – čitav raspon emocija, od nade do očaja. Bojan Dimitrijević, u ulozi Miča, latentno, postepeno i potpuno je osvojio publiku svojom suptilnom glumom. Dok je Jelena Đokić briljirala u najkompleksnijoj ulozi Blanš. Scenski pokret doveden do savršenstva,  suze, mimika, gestikulacija – izvanredno je iznela ulogu posrnule profesorke engleske književnosti, izneverene od života i ljudi, skrhane pred individualnom olujom svoje prošlosti. Simbolično predstavlja ono što je ostalo od stare aristokratske porodice (ili društva), suštinski predstavlja život izopšten od ljubavi. Luda ili savršeno normalna, na publici je da odluči.

Volim baš ovakve predstave. Koje se izvode u malom prostoru, sa glumcima koji vrhunski rade svoj posao. Gde čitavi svetovi prelete pred našim očima u trenu. U ambijentu koji je lišen pompezne scenografije, a oslikava baš sve što treba. Sa majstorskom režijom. Bazirana na tekstu koji je slojevit i nikada do kraja uhvatljiv. Koji se pamti i uvek poziva na razmišljanje.

Nije za osobe sa slabim stomakom. Samo za prave poštovaoce teatra.

Pisac: Tenesi Vilijams
Režija, adaptacija i muzika: Stefan Sablić
Kostimograf: Valentina Obradović
Scenograf: Mihailo Mošesku
Igraju: Jelena Đokić, Paulina Manov, Ivan Jevtović, Bojan Dimitrijević, Duško Ašković

Ana Todorović Radetić

Ana Todorović-Radetić rođena je 22. juna 1980. godine u Dimitrovgradu. Kao diplomirani filolog za engleski jezik i književnost, ali i poznavalac bugarskog i ruskog, svoj profesionalni rad ostvaruje upravo u oblasti jezika, prevoda i lekture. Osnivač je prevodilačke agencije „Prevodioci Libra”.

Autor je romana „Cvetovi agave“ (2022), izdavač: Prometej, Novi Sad i pesničke zbirke „Kada sam bila ptica“ (2024), izdavač: Prometej, Novi Sad. Bavi se pisanjem recenzija, tekstova iz domena filologije, obrazovanja, pozorišta i kulture uopšte, kao i kreiranjem mapa uma. Član je grupe „Naučno tumačenje snova”, a poseduje i zvanje theta praktičara. Živi, radi i stvara u Beogradu. Udata je i majka je dva dečaka.

Dodaj komentar

Zaštita: *

Kontakti

Za svaku dodatnu informaciju oko procene prevoda, roka i cene:

Prevodilačka agencija Libra

Telefon: 065 36 70 320

Mejl: prevodiocibg@gmail.com.

Preporuka za čitanje:

Sarađujmo uz našu email listu:

Prijava
Loading

Nastavimo druženje na Fejsbuku:

Da li smo opravdali vašu pažnju?

Your Header Sidebar area is currently empty. Hurry up and add some widgets.